opis slike

Nostalgija

Kao i sve u životu, tako i ovo ovdje ponekad postane mjesto koje obiđem s vremena na vrijeme, onako kao drage ljude, pomalo zaboravljene, ali uvijek negdje blizu srca.
Nije ovaj posjet napravljen tek tako. Nema dva-tri dana na Facebooku je osnovana grupa bivših i sadašnjih Blogera. U tih par dana, spontano, grupi se pridružio respektabilan broj ljudi, ovaj put većina pod pravim imenima i prezimenima, koji se svi sa sjetom prisjećaju zlatnih dana bloga i sveopće euforije i veselja na svaki novi post, komentar, priznanje.
Lijepo je to ponovo doživjeti, osjetiti i biti dio toga. Mogu samo reći da sam u tom periodu živjela ovdje vrlo intenzivno i ispunjeno. Mašta je bila divna, teme su se pojavljivale niotkud, sve što se događalo oko mene je imalo potencijala za neki novi post, razmišljanje, objavu, kritiku.

I tako, i opet pišem. Možda ne sa onom strašću kao prije - oh, pa i puno godina. Ali mentalna vježba mi je doista potrebna. Divim se i čudim sama sebi koliko sam nekad imala riječi u svojoj glavi, i sve mi je nevjerojatno da sam to JA pisala. Nemoguće.

Ali tu je. I podsjeća me samo na dobro. A zašto sam to dobro zapustila...tko zna. Možda ova nostalgija koja me pere zadnjih par dana, od nastanka grupe na Facebooku bude dovoljna za malo jači i intenzivniji poriv za pisanjem.

Ah ta blogosfera, zarazna jednom, zarazna uvijek...wave

Oznake: Facebook, faceboo

12.05.2014. u 10:43
(5) Komentari | Print | #

Danas je šok šou dan. Bolje rečeno, noć pa dan. Valjda to mora tako biti.
Sutra bih trebala dobiti zadnju kemoterapiju, i nekako su svi oko mene sretni zbog toga. A ja nisam. Ja čekam da prođe, i da idem dalje. Nikako da preuzmem taj općepriznati stil - sve će biti dobro - kad ja nisam sigurna u to. Neću valjda biti nikad više, ne znam. Ova priča je dotukla moja razmišljanja o tome kako JA sve mogu, sve znam, meni se ništa ne može dogoditi.

Najgore što me je dotukla do kraja. Ja sad mislim da više ništa nije sigurno. Ne vjerujem doktorima kad kažu - vaše prognoze su vrlo dobre. Ja to ne vjerujem. Kako ću ja biti sigurna u to? Svašta su mi govorili i većinu života sam u svašta i vjerovala. znate, onak, kak pravi Dudek. Sada me nešto tjera da sve okrenem i tražim pukotinu, a ak je ne nađem ja ju izmislim. Ne vjerujem nikom ništa. Ponajmanje doktorima.

Stalno imam film u glavi da meni kažu - sve će bit dobro - a onda mojim nešto sasvim drugo, ono, tipa, nemojte joj ništa govoriti, ovak će joj biti lakše...sve neke limunade u toj mojoj tikvi, čista melodrama. Meni samo fali zanosni pogled Grete Garbo, a Gocu brk tipa Clark Gable, pa bi sve bilo baš onako kao što treba.

I tak, od te nevjere silne, meni se zacmizdrilo, pa sam tulila noćas. Onda me malecka jutros silno razveselila - htjela je da iščupam jedinu preostalu trepavicu na lijevom oku i da zaželimo neku želju. Nisam joj dala, ta moja jedna trepavica nekako je ponosna u svojoj samoći. A onda mislim da sam i mogla - nit ju šminkam, nit ju vidim...

Druga princeza je nekako zapala u slično stanje kao i ja, pa je proplakala. A kad te plave oči liju suze, u ovakvoj situaciji, onda lijem i ja. Pa se nije znalo tko koga tješi, nismo ništa ni pričale, samo smo tulile. Nije se imalo što reći, svaka je imala svoje razloge, ali nekako su negdje bili isti.

Završetak? Negdje. U budućnosti, dalekoj, nadam se....




26.04.2012. u 19:06
(6) Komentari | Print | #

Motiv...?

Pitaju me: što te pokreće? Što? Rutina.
Svakodnevno buđenje u 7
Napravi doručak maloj. Počešljaj ju. Iscijedi limun u vodu. Polako cuclaj. Samelji lan, uli ulje, promiješaj. Popij beta glukan, noni, probiotike ....
Vrati se u krevet, pojedi, pogledaj Dobro jutro Hrvatska.Popij kavu u susjedstvu. Nešto napravi, ako možeš. Ako ne, lezi nazad. Čekaj ručak. Pojedi. Odmori, prošeći. Prekontroliraj zadaću, poslušaj klavir. Popi ciklu. Spremi djecu spavat. Otuširaj se. Spremi sebe spavat.

I to je to. Jednom tjedno obavezno kod doktora, posjeti bolnicu, labos, uzv ili slično. Svakih 21 dan u Zg otvori venu i puštaj. 3 dana nakon toga ne ustaj iz kreveta. Onda pomalo, gore dolje po stepenicama. Kad prvi put izađeš van polako prošeći. Slušaj kak ti psuju mater po zebrama jer se vučeš. A ne možeš drugačije. I opet dolazim u napast skinut periku i izbeljit se. Čisto tako. Budem jednom :)

Rutina.

10.04.2012. u 13:36
(0) Komentari | Print | #

Rak, hobotnica or whatever

Biti ovako bolestan i ne podijeliti svoja iskustva bio bi grijeh. Onaj klinički dio, cap, pik i tako to - to sam očekivala. Ono što je zanimljivo je pratiti reakcije ljudi, osobito kad možeš predvidjeti sa 99% način njihove reakcije. Možda te prvih par malo iznenadi, ali daljnje reakcije su sve do jedne iste.

Zanimljivo je, da od kad sam bolesna, jako bolesna, većina ljudi ima potrebu komentirati moj izgled. Svi govore da izgledam JAKO dobro. A ja nemam niti jedne dlake na tijelu, niti oko očiju, na glavi imam periku, ne nosim šminku - i ne znam što im tako dobro izgleda. Sebi, osobno, ličim na vanzemaljca, sa crnim kolobarima oko očiju, bez obrva i trepavica - ma, jako čudno. Doduše, nešto mi niče po glavi, neke pahuljice, ali to se uglavnom ne vidi. Skriveno je ispod one nakarade od perike...

Zanimljivo je promatrati lica ljudi koji su strašno uporni u nekim svojim zahtjevima, stavovima i mišljenjima dok im ne pokažeš koliko si jako bolestan. Kako sam još relativno mlada od mene se očekuje da propustim starije, ponudim im mjestom, pričekam sa strpljenjem svoj red, a ne radim to. Jer sam bolesna. A oni to ne znaju. Pa dođem u napast podići periku i istovremeno se, recimo, izbeljiti, iz čistog inata i ljutnje što je ovako kako je. I što stalno moram izvlačiti taj svoj jad na površinu, kako bih dobila ono što trebam. Ko da mi se to sviđa, yes my ass. Ali da, ne piše na čelu da imam rak, taj moj račić svakodnevni.

U stvari, teško je o ovako nečemu pisati a izbjeći pustu patetiku, samosažaljenje i ostale pripadajuće ljiga osjećaje kad te sve uokolo i u tebi upravo vuče na tu stranu. Lako bi bilo prepustiti se tuzi i cmizdrenju, tako lako, najlakše. NE ŽELIM! NE! Ne znam što želim, ali znam da to ne želim. Muka mi je od tih navala i očekivanja okoline da budem iracionalna, pekmezava, slaba. I popustim ja, dakako. Ponekad. Pa me satre da danima ne dođem k sebi. Ali maraton je još uvijek preda mnom, pa su to u globalu samo trenutci slabosti.

Idem samo naprijed.

10.04.2012. u 00:43
(0) Komentari | Print | #

Možda i opet ovdje ne bi mjesecima osvanuo novi tekst, bez obzira na svrbež u prstima, da nije ovih boleština. Starijoj sam upravo dala lijek za snižavanje temperature, i sad čekam, čekam, hoće li se spustiti pa da i ja zatvorim oko, makar na sat, dva. I ne bi bio problem, ali mi je to već treća noć dežurstva uz bolesne u ovom tjednu, a tek smo krenuli...
No, ajmo kratit ove sate, možda štogod pametnog i napišem,,,,

Mnogo se toga promijenilo u par mjeseci. Radi se o novom stanu, polasku u srednju školu, bogme i u osnovnu. Imam dva prvaka, svakog na svojoj bojišnici.

Ova starija je upisala elitno usmjerenje, prirodoslovno matematičku gimnaziju. Ponos i dika majčina... Naravno, orijentacija je prema prirodnim predmetima, doduše svi su zastupljeni, ali matematika je jaaaako važna.
Imala je ona peticu ko kuća u osnovnoj, bez problema ikakvih. Doduše, ja jesam u tome vidjela problem, ali teško se izboriti sa učiteljem koji joj je predavao i koji nije baš nešto davao. Svi smo ljudi, pa je i mene ponijela ta linija manjeg otpora, prepustih joj se, popustih i bih zadovoljna njenom peticom, samo tako.

Eee, svaka škola košta, pa sad košta i ova. Nema popuštanja u gimnaziji, krenule su ocjene, i...iz svih predmeta dobro , ali matematika...2 pa 1.

I šta sad? Instrukcije, naravno, Pojačani rad. Vježbanje zadataka. Nadoknađivanje četiri godine nerada.

Ma nije to nama problem, djeca su kao i uvijek na prvom mjestu. Nešto drugo je tlaka...

Osnovna škola u koju je starija išla, pa u najmanju ruku to je zbor freakova. Puno toga ne valja. Zadržimo se samo na matematici. Naime, svi srednjoškolski profesori su upoznati sa (ne)radom dotičnog im osnovnoškolskog kolege. Vjerujem da to zna i gospon ravnatelj dotične škole. Izlaze mu generacije djece koje nisu naučile najosnovnije iz matematike, vjerujte, najosnovnije stvari ne znaju. I to oni odlični....
Isto tako, svi roditelji znaju da je tako. I svi odmahujemo rukom - rješavat ćemo kada budemo morali. Platit ćemo instrukcije, pa ...riješit ćemo.

Je li to način?

Kod nas da. Jedini. Puno puta sam pokušavala (doduše već davno) istjerati pravdu u toj školi (sada bivšoj, fala Bogu), i svaki put se to lomilo preko leđa mog djeteta. Pa sam zašutjela. Osveta jačih nad slabijima je nekima bila jako slatka i uobičajena. Lječenje frustracija, valjda. Sada, sada više ne mogu ništa. Bilo bi zgodno ispostaviti račun školi, za silne instrukcije koje ću platiti kako bi dijete naučilo ono što je trebalo u osnovnoj školi. Tko zna, postoji li takva mogućnost? Bilo bi zanimljivo pokušati.

Što je pjesnik htio reći?

Jedva čekam model preko kojeg će se moći valorizirati rad profesora. U toj grupi ljudi, koji uče i odgajaju (doduše jako malo) naše mlade generacije, ima svega. Ima i onih dobrih, svaka čast. Ali ovakvi, neradnici, ljenčine i polovnjaci, da ne povlačim primjere kojekakvih umišljenih gusaka koje nisu u četiri godine održale jedno predavanje, ili onih koje ne rade po par mjeseci jer su bolesne (luuudeee, doslovce), a prisutne na nastavi, takvi ne bi trebali imati mjesta u školama. Takve bi sam sustav morao prepoznati i sanirati, jer nanose permanentnu štetu cijelom društvu. Po meni, takvi su ljudi za zatvor, jer se igraju sudbinama mladih ljudi, onih koji će nas izvlačiti iz govana u koje su nas slične takvi prdonje i uvalili.

Teško je u društvu bez morala tražiti pravdu.....

22.11.2009. u 00:43
(4) Komentari | Print | #

Testing, testing....

Hvata me tuga i nostalgija i svašta nešto kada otvorim ove stranice. Nisam dugo...

I zaboravila sam ponešto od korištenja, skleroza i godine čine svoje.

Hvata me nostalgija kada pročitam one silne tekstove koje sam napisala. I izbrisala. I spremila kojegdje, po kojekakvim medijima, diskovima, neka ostane, neka se nađe.

Neko vrijeme nisam niti otvarala ove stranice. Vidim mnogo mladih blogera, novih zvijezda, novih nickova, malo starih. Mnoge stare blogere sada srećem po facebook-u, pod pravim imenima, uzgajamo farme i izmjenjujemo kakti poklone kako bi što bolje napredovali.

A hvata me nostalgija za onim vremenima, onim uzbuđenjem otvaranja stranice, čitanjem komentara, razmišljanjem, debatiranjem.

Nedostaje mi pisanje, no osjećam da sam trenutno malo i zahrđala. Za sve je potrebna vježba. Mogla bih opet, vidjet ću. Ovo samo malo, samo za početak. Onak, malo sam i radoznala hoće li itko primjetiti da ovdje nešto piše, ona neka koja nije već dugo ništa žvrljnula, a sada možda i opet bude.

Testing, testing...



05.11.2009. u 23:24
(7) Komentari | Print | #

.....

Image Hosted by ImageShack.us



U mom životu postoji nekoliko važnih i prevažnih osoba, ali pijedestal drže moja dva potomka (ili moje dvije potomčice, kako god) i to suvereno već godinama. Jedna je na tom pijedestalu već više od trinaest godina, druga će netom šest.

Od kada sam rodila ovu prvu, najvažnija stvar na životu mi je postao njezin, pa dalje njihov odgoj. Sa mnogo ljubavi i strpljenja, sa svim laganim i teškim, dobrim i lošim odlukama. Još dok sam prvu bebu nosila u trbuhu, štreberica kakva već jesam, kupila sam si, i posudila naravno, brdo literature. Obzirom na tu svoju štrebersku narav, gledala sam da to budu knjige sa što više slova, a što manje slika kako bih dobila što više i više informacija. I u svakoj je pisalo isto, uz male varijacije na temu, ali u konačnosti isto. No, hranila sam se tom literaturom, kratila mi je dane koje sam morala provesti u ležećem položaju čuvajući trudnoću. I nakon poroda sam pronašla zadovoljavajuću literaturu glede (mede) njege bebe, odgoja, prehrane i inih korisnih savjeta.

Kada sam bila sa mlađom trudna, već sam otkrila internet i svesrdno sam čitala iskustva trudnica u ovom ili onom tjednu trudnoće, preporuke za novu/noviju/najnoviju kozmetiku, savjete za pravilnu prehranu, što za vrijeme trajanja trudnoće, što za vrijeme dojenja, što za onaj period kada pokušavaš potomčicu prvi put nahraniti nečim konkretnim.

I to je bilo to. Nakon što su i jedna, i druga prešle iz tog dojenačkog dijela života, nakon što su nam iznikli zubi, odvikli se od pelena, preživjeli prve tjedne u vrtiću, informacije o daljnjem odgoju djeteta, savjeti, stručna literatura, pa čak i šareni časopisi su se samo smanjivali.

Danas kada imam za vratom jednu tinejđericu koja mi svoje hirove objašnjava PMS-om i jednu malu tvrdoglavu, šarmantnu manipulatoricu, ne nalazim nikakav izvor informacija koji bi barem donekle olakšao taj put.

S ovom manjom još izlazim na kraj, naravno. To sam već, donekle prošla.

No, ova teen djevojčica, djevojka po svom mišljenju, a po mom još uvijek dijete, ona mi je velika zagonetka. Po prirodi stvari razumijem da ne želi više sa mnom svašta dijeliti. Trudim se razumjeti. Tražim tu granicu između njezine slobode i moje sigurnosti. I nikako nisam sigurna da li sam ju baš uvijek našla.
U svemu me pomalo plaši njezina sloboda kojom se kreće i snalazi po internetu. Kao i većina njenih vršnjaka švrlja po internetu, igra igrice, dopisuje se preko MSN-a, ima svoj blog, profil na Facebooku, profil na deviant-artu, 10-ak mail adresa, milion prijatelja koje nikada nije vidjela, omiljene stranice s kojih skida glazbu, igrice koje piči na Playtoy-u ili negdje drugdje i ...... Ja sam pomalo izgubljena. Držim, mislim da držim još sve konce u svojim rukama, pazim na nju kao malo vode na dlanu, razgovaram , razgovaram, razgovaram....Pitam se kako se u svemu tome snalaze oni roditelji koji nisu sljubljeni sa internetom i računalima?

A tražeći neki savjet, nisam našla ništa. Svi site-ovi koji se na bilo koji način bave ili dotiču roditeljstva, svedeni su na savjete o prve tri - četiri godine života. Dalje nema. Literature - nema.

Nekoliko puta sam skupila živce i uzela za prelistati neke teen časopise. Neću ih tu navoditi, ne bi ja da me netko tužaka. Radi se o izuzetno komercijalnim časopisima, bez pravog sadržaja, koji su puni reklama i postera, bez poštenog teksta, sa nekim zabavnim testovima uz koje se obavezno dijeli nekakav poklončić, izuzetno drag teen populaciji. Pokušavala sam tu pronaći neku informaciju o njihovom načinu razmišljanja, poimanju svijeta, zainteresiranosti za nešto....Nisam našla. Ništa.

Intenzivno pratim blogove i još koješta teen generacije među kojom se nalazi moja kćer. Čitam pažljivo što pišu i ponekad ne mogu vjerovati - rijetki su pismeni, rijetki napišu bilo što smisleno, a sadržaj postova koje objavljuju je ponekad, u najmanju ruku strašan. Trinaest i četrnaestogodišnjaci opisuju načina kako se opijaju, dolaze do alkohola, povraćaju nakon toga, krše pravila, ljubakaju se, neki već i puuuno više, mijenjaju ljubavi u životu brže nego prljave čarape....

I nikog to ne zanima? Znam da ne postoji čaroban štapić, ali...zar baš ništa?

Znam ja da to nije prava slika svijeta. Bez brige. Ali i dalje sam mišljenja da je ta generacija zapostavljena, da im se daje premalo prostora i mogućnosti da se dokažu, da ima puno pametne djece kojoj treba vođa, ne kao gazda nego kao savjetnik...

Mi smo pokušali nešto napraviti. Pogledajte, molim vas, ovo, i dajte mi svoje mišljenje....

sreganeeT

19.09.2008. u 11:22
(33) Komentari | Print | #

Frka

Image Hosted by ImageShack.us



Ne, ne znate vi što je to frka. SA velikim F.

Nakon duuuugo, vremena imala sam volju ostaviti komentar. Radi se o jednoj dragoj osobi koju godinama nisam vidjela, i slučajno sam ju tu pronašla.

Napišem komentar. Pročitam ga. Ispravim pogreške, uredim. Izbrišem, nadodam. Već kako to ide kada želiš nekoga suptilno podsjetiti na sebe nakon toliko godina.

I onda ne mogu poslati komentar. Zaboravila sam pristupne podatke. Ne ide i gotovo.

Koja me panika uhvatila. Nema me ovdje, a još mi je toliko važno da me zaboravljanje (očito ne potpuno, kao što se vidi) izbaci iz sjedišta, napravi na brzinu rupu u trbuhu i paniku u glavi...niiiiije moguće, nije.

I nije. Ipak sam se dosjetila...

15.09.2008. u 23:10
(5) Komentari | Print | #